Power to the peepull of Me

ponedjeljak, 28.07.2008.

Nuklearkom na ženu

Ili kako je pop-art izmislio sodomiju

clockwork

Vi upravo čitate osvrt na 'Zube', film koji ne da nisam pogledao, nego sam to ne-radio punih dva sata u napadu požrtvovnosti.

Iskreno, ne bih ništa od ovoga napisao da u novinama nisam vidio hvalospjev filmu i nadahnutom mu redatelju, Mitchellu Lichtensteinu, plodu prepona Roya L. čije ste gorostasne stripovske isječke imali prilike gledati na satovima ispiranja mozga kod profesorice Ine. I zaista, Mitch, kako ćemo ga zvati od milja, je genije, ako ništa onda zato što ne možeš provesti dio svoga života u mošnjama genija a da ne pokupiš barem malo. Genijalnosti, to jest.

Potka je njegova prvijenca jedan prastari urbani mit o djevojci koja u naletu psihoanalitičke moći razvije zube na berićetnom predjelu, oliti ga vagini, odgrize spolovilo napadaču i psihoanalno ga, jelte, naguzi. I onda to ponovi par puta s drugim Amerikancima muškog uvjerenja.

Ako ćemo gledati realno, ta žena bi imala više problema s tim nego ikakve koristi. Zamislite, molim Vas, poštovane čitateljice (ukoliko uopće postojite) zubobolju na 'milici' i kako Vam gospodin doktor Stomatolog obazrivim glasom daje na znanje kako će morati čupati korijen. Ugodno?

Jasno je da se takva pitanja u američkom filmu neće potezati, jer će žena nužno biti proglašena državnim neprijateljem broj jedan, a svi znamo da se ženski problemi rješavaju glavićem ili glavom. Samo ovaj put, bojevom.

- 10:35 - Komentari (9) - Isprintaj - #

četvrtak, 17.07.2008.

Balkanalije na bakanalijama

Ili zašto nije loše kasniti na tulum tjedan dana



Stevie Lynn

Znate ona lijepa bančenja koja se nekako uvijek dogode dok sam ja prikladno izvan grada? Ona na kojima se ode u Gornje Pripiždje, pije, pjeva i trči okolo u onome što bi nekima ipak samo mater smjela vidjeti? I to samo kad se pere veš, da se razumijemo.

Na njima čovjek očekuje neki sukob, neku ludost, neku zajebanciju da na par minuta izvede oklopljeni desant na središte pozornosti. To se obično i dogodi. Nekad je to dobra fora, a ponekad čak i šora. Tu i tamo se priprostom puku koji ne shvati namjere učmalog hohštaplera jednostavno šora, pa im fora i nije fora, ali još nikad nisam vidio, ispričavam se, čuo da nešto što nikako nije fora nije pobralo ni šamar, kamoli štogod jače.

Govorim, naravno o činu u kojem je Marijo T., kojem nećemo spominjati prezime da zaštitimo ostale Toliće, jednu žensku osobu posve naivno upitao zašto je njena krepost napustila brod koji tone rječima: 'A zašto si ti tako laka?'. Samo sam čekao kad će mi osoba X, koja mi je to pripovijedala, opisati posljedice tog verbalnog ispada. Prala me je znatiželja, i u najboljoj maniri uživljenika u trač, zamišljao sam raznorazne krvave posljedice, kojih, na moju nehinjenu zbunjenost, nije bilo. Priča je počela kao umjereno zabavna anegdota i na tome stala. Nema šore zbog loše fore; nitko nije podigao ruku u obranu male plave žene. Kakvu ruku, čak se ni treperavi falset od svesilnih mužjaka prisutnih na terevenki nije mogao čuti.

Jasno je meni da M. sa svojih sedamdeset kila i još toliko centimetara ponad jedinice ulijeva strah u kosti, ali čak ni anonimni: 'Hej!'? Ne. Ta to je samo fora, dosjetka o kojoj ćemo divaniti okolo i s ljudima koji joj nisu posvjedočili. Prvo smo se šalili, potom zajebavali. Čuo sam i ismijavanja, ali nisam znao da smo postali takvi debelokošci da smo u općoj memli oguglali i na uzvike koje minimalno parafraziram u: 'Kurvo!'.

E moj Marijo, koliko god ti meni bio simpatičan, nije uvijek dobro imati jezičinu do poda. I sjeti se da je Rađenović košta samo tri soma eura, a mislim da bi Plavojka mogla proći i besplatno kad bi htjela.

- 16:10 - Komentari (12) - Isprintaj - #

nedjelja, 29.06.2008.

Kamena Nada

Poppy: Sanjamo o boljem sutra...

Abu: U kojem pilići mogu prelaziti cestu bez da im se propitkivaju motivi.
Vallmo: U kojem nema više 'novih i poboljšanih' stvari*
Papoila:U kojem je prestala borba spolova jer ionako ima previše flerta među neprijateljima.
Mak: U kojem netko ipak shvaća da uopće nemam predrasuda i da mrzim sve ljude jednako.

*Vallmo: Ako je novo, onda nije prije postojalo, a ako je poboljšano, onda je bolja varijanta nečeg starog. I koga oni sad zajebavaju?

canv3as

Mak: I ima još jedna stvar koja me muči.
Mak: Razumijem kako škare pobijede papir (ono, režu i to), i sasvim mi je jasno da kamen može satrt škare, ali nema tog boga koji bi papirom pobijedio kamen.
Mak: Šta, papir bi se trebao magično omotati oko kamena i ostaviti ga nepokretnog (pazi, kamen, nepokretan. Neš ti postignuća...).
Mak: I zašto to ne može napraviti škarama?
Mak: Zajebi škare, zašto to papir ne bi mogao napraviti svemu?
Mak: Zašto papiri na mom faksu ne pokušavaju ugušiti onih par studenata koji nešto i zapisuju?
Mak: Reći ću vam ja zašto.
Mak: Zato što je papir pičkica.
Mak: Papir ne može pobijediti ništa.
Mak: Pravi kamen bi rastrgao papir u sekundi.
Mak: U sekundi!
Mak: I zato uvijek biram kamen kad igram tu debilnu igru.
Mak: Tako da mogu, kad god netko tvrdi da me je pobijedio odabravši papirče, odalamiti tu gadnu facu već stisnutom šakom i reći: 'Sranje! Žao mi je, mislio sam da će te je*eni papir zaštiti, konjino.'




- 10:43 - Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 26.05.2008.

Feeding Habits

Whenever I peel an orange, I save the stem end for last. There's something about pulling out the spine that is very satisfying. Texture-wise, visually, the little plucky squirty sensation, it's a fun little operation to cap the peeling process. That's sorta my modus operandi when it comes to food. I leave the best for last. When I have a chicken pot pie, for example, I eat all the carrots and peas first, and leave a stash of chicken for the big finish. When I have a sandwich I work my way around the crust to the middle. I have this shit down to a science. Sometimes, though, it's not so smooth. Things can get complicated. Like, when I'm eating a pancake breakfast with hash browns, bacon, and eggs, I can't decide what my favorite thing is. I panic a little in my heart because I don't know how it's gonna end. But that's what life is all about. Thrills, man. Thrills. I start out all confident that I'll end with a bite of bacon but then, the sweet syrupy pancakes start to win me over. Then the hash browns, that unassuming dark horse, makes a comeback. And then the eggs are like, "Hey, we're the pure unblemished souls of chicken! Recognize!" At that point, all bets are off. It's anybody's game. I might go with bacon. I might not. Nothing's set in stone. Anything can happen. I know what you're thinking. You're thinking, "Poppy, You crazy fool! You HAVE to have the last bite planned out AT ALL TIMES!" But I like to live on the edge, Jack. I take chances. I flirt with danger. That's how I roll.

- 15:49 - Komentari (9) - Isprintaj - #